Na sâm taj dan, nekoliko sati prije zalaska sunca, hodajući izvan gradskih vrata, njegove su oči iznanada primjetile Mladića sjajnog lica, koji je nosio zeleni turban i koji ga je, približavajući mu se, pozdravio smješkom srdačne dobrodošlice. Zagrlio je Mullá Husayna s blagom naklonošću kao da je njegov bliski i životni prijatelj. Mullá Husayn je isprva mislio da je On sljedbenik Siyyid Kázima koji je, nakon što je informiran o njegovu približavanju Shírázu, izašao da ga primi.
Mírzá Ahmad-i-Qazvíní, mučenik, koji u više prilika čuo Mulla Husayna kako pripovijeda ranim vjernicima priču o svojem dirljivom i povijesnom razgovoru s Bábom, ispričao mi je sljedeće: "Čuo sam Mullá Husayna kako stalno iznova slikovito opisuje okolnosti tog jedinstvenog razgovora: 'Mladić koji me susreo izvan vrata Shíráza obasuo me izrazima ljubavi i srdačnosti. Pružio mi je topli poziv da posjetim Njegov dom, te da se tamo osvježim nakon napora svojeg puta. Molio sam da budem izuzet, izjavivši da su moja dva suputnika već uredila moj ostanak u tom gradu i da sada očekuju moj povratak. "Prepusti ih brizi Božjoj," bio je Njegov odgovor, "On će ih zasigurno štititi i bdjeti nad njima." Izgovorivši te riječi, pozvao me da Ga slijedim. Bio sam duboko zadivljen nježnim pa, ipak, prisiljavajućim stilom kojim se taj neobičan Mladić obraćao meni. Kako sam Ga slijedio, Njegov hod, draž Njegova glasa, dostojanstvo Njegova držanja, služili su da pojačaju moje prve dojmove o tom neočekivanom susretu.
"'Uskoro smo se našli stojeći pred vratima kuće skromnog izgleda. Pokucasmo na vrata koja je ubrzo otvorio etiopijski sluga. "Uđite u njega u miru, sigurni," bile su Njegove riječi kako je prešao prag i dao mi znak da Ga slijedim. Njegov poziv, izgovoren sa snagom i veličanstvenošću, probio mi je dušu. Smatrao sam dobrim znakom da budem oslovljen takvim riječima, stojeći kako jesam na pragu prve kuće u koju sam ulazio u Shírázu, gradu čija je sama atmosfera ostavila neopisiv dojam na mene. Može li moja posjeta ovoj kući, mislio sam u sebi, omogućiti mi da se približim Cilju moje potrage? Može li ubrzati istek razdoblja intenzivne čežnje, napornog traženja, povećavajućeg nemira koje takva potraga uključuje? Ulazeći u kuću i slijedeći svog Domaćina do Njegovih odaja, osjećaj neizrecive radosti zaposjelo je moje biće. Odmah kako sjednusmo, On je naložio da se donese vrč vode, te me pozvao da isperem sa svojih ruku i nogu mrlje putovanja. Zamolio sam Ga za dozvolu da se povučem iz Njegova prisustva i obavim svoje isplahivanje u susjednoj sobi. Odbio je prihvatiti moj zahtjev i nastavio lijevati vodu preko mojih ruku. Tada mi je dao piti osvježavajući napitak, nakon čega je zatražio samovar i Sam pripremio čaj s kojim me ponudio.
"'Ispunjen Njegovim djelima izuzetne ljubaznosti, ustao sam se da odem. "Vrijeme za popodnevnu molitvu se približava," usudio sam se primjetiti, "Obećao sam svojim prijateljima da ću im se u taj sat pridružiti u Masjid-i-Ílkhání." S izuzetnom uljudnošću i mirnoćom On je odgovorio: "Sigurno si učinio sat svog povratka ovisnim o volji i zadovoljstvu Boga. Čini se da je Njegova volja odredila suprotno. Ne trebaš se bojati neispunjavanja svojeg obećanja." Njegovo me dostojanstvo i samopouzdanje utišalo. Ponovio sam svoje isplahivanje i pripremio se za molitvu. On je, također, stajao pokraj mene i molio. U toku molitve, oteretio sam svoju dušu, koja je bila vrlo potištena, i tajnovitošću ovog razgovora i naporom i težinom moje potrage. Tiho sam izrekao ovu molitvu: "Nastojao sam svom svojom dušom, o, moj Bože, i do sada nisam uspio pronaći Tvog obećanog Glasnika. Svjedočim da Tvoja riječ ne griješi i da je Tvoje obećanje sigurno."
"'Ta noć, ta značajna noć, bila je večer koja prethodi petom danu Jamádíyu'l-Avvala, godine 1260. A.H. Bilo je oko jedan sat nakon zalaska kad je moj mladi Domaćin počeo razgovarati s mnom. "Koga, nakon Siyyid Kázima," upitao me, "smatraš kao njegovog nasljednika i svog vođu?" "U času svoje smrti," odgovorio sam, "naš nas je pokojni učitelj uporno opominjao da napustimo svoje domove, da se raširimo nadaleko i naširoko, u potrazi za obećanim Ljubljenim. Ja sam, u skladu, otputovao u Perziju, ustao ispuniti njegovu volju i još uvijek sudjelujem u svojoj potrazi." "Je li ti tvoj učitelj," nadalje je pitao, "dao bilo kakve detaljne znakove kao razlikovna obilježja Obećanoga?" "Da," odgovorio sam, "On je čistog porijekla, slavnog roda i od sjemena Fatime. Što se tiče Njegove starosti, On je više od dvadeset i manje od trideset godina star. Obdaren je prirođenim znanjem. Srednje je visine, uzdržava se od pušenja i pošteđen svih tjelesnih nedostataka." Zastao je za tren i tada s odzvanjajućim glasom izjavio: "Gle, svi se ti znaci očituju u Meni!" On je tada odvojeno razmotrio svaki od prije spomenutih znakova i odlučno pokazao da su svi od reda primjenjivi na Njegovu osobu. Bio sam uvelike iznenađen i pristojno sam napomenuo: "On čiji dolazak mi čekamo Čovjek je nenadmašene svetosti, a Stvar koju treba otkriti, Stvar je strahovite snage. Mnogi su i raznoliki zahtjevi koje Onaj koji tvrdi da je njeno vidljivo utjelovljenje mora ispuniti. Kako često je Siyyid Kázim ukazivao na širinu znanja Obećanoga! Kako je često govorio: 'Moje vlastito znanje je samo kap u usporedbi s onim sa čim je On obdaren. Sva moja dostignuća su samo čestica prašine u licu beskrajnosti Njegova znanja. Ne, neizmjerljiva je razlika!'" Čim su te riječi iscurile s mojjih usana našao sam se obuzet strahom i grizodušjem, takvim kakvo ne mogu ni sakriti ni objasniti. Oštro sam se ukorio i u sam taj trenutak odlučio promijeniti svoje vladanje i ublažiti svoj glas. Zavjetovao sam se Bogu da ću, ako bi se moj Domaćin ponovo dotaknuo teme, s potpunom poniznošću odgovoriti i reći: "Ako si voljan potkrijepiti svoju tvrdnju, zasigurno ćeš me osloboditi tjeskobe i neizvjesnosti koje tako teško tište moju dušu. Bit ću ti uistinu dužan za takvo izbavljenje." Kad sam tek krenuo na svoju potragu, odlučio sam da smatram sljedeća dva standarda kao one prema kojima bih mogao ustanoviti istinu svakoga tko bi mogao tvrditi da je obećani Qá'im. Prva je bila monografija koju sam sâm sastavio, i koja se odnosi na tamna i skrovita učenja koja su iznijeli Shaykh Ahmad i Siyyid Kázim. Tko mi se god doimao sposobnim odgonetnuti tajanstvene nagovještaje postavljene u toj monografiji, njemu bih ja zatim podnio drugi zahtjev, i tražio bih od njega da objavi, bez imalo oklijevanja ili razmišljanja, komentar na Suru o Josipu, u stilu i jeziku potpuno drugačijem od prevadavajućih standarda vremena. Prethodno sam zamolio Siyyid Kázima, u povjerenju, da napiše komentar na tu istu Suru, što je on odbio govoreći: "To je, uistinu, iznad mene. On, onaj Veliki, koji dolazi poslije mene će, nepozvan, objaviti ju za tebe. Taj će komentar tvoriti jednu od najtežih svjedočanstava Njegove istine i jednu od najjasnijih dokaza uzvišenosti Njegovog položaja."
"'Promišljao sam te stvari u svojim mislima kad je moj istaknuti Domaćin nanovo primjetio: "Pogledaj pažljivo. Može li Osoba na koju je ukazivao Siyyid Kázim biti itko drugi osim Mene?" Nato sam se osjetio ponukan da Mu pokažem kopiju monografije koju sam imao sa sobom. "Hoćeš li," upitao sam Ga, "pročitati ovu moju knjigu i pogledati na njene strane s blagim očima? Molim te da previdiš moje slabosti i mane." On je susretljivo udovoljio mojoj želji. Otvorio je knjigu, letimice pogledao na određene odlomke, zatvorio je i počeo mi se obračati. U nekoliko je minuta, sa svojstvenom odlučnošću i čarom, razotkrio sva njena otajstva i protumačio sve njene probleme. Završivši, na moje potpuno zadovoljstvo, u tako kratkom vremenu, zadatak koji sam očekivao od Njega da ispuni, On mi je nadalje protumačio određene istine koje se nisu mogle naći niti u zapisanim kazivanjima imáma Vjere niti u spisima Shaykh Ahmada i Siyyid Kázima. Te istine, koje nisam nikad prije čuo, činile su se obdarenima osvježavajućom živošću i moći. "Da nisi bio Moj gost," primjetio je zatim, "tvoj bi položaj uistinu bio žalostan. Sveobuhvatna milost Božja te spasila. Pristaje Bogu da iskušava Svoje sluge, a ne Njegovim slugama da sude Njemu u skladu sa svojim nepotpunim mjerilima. Da nisam uspio razrješiti tvoje nedoumice, bi li Stvarnost koja sija u Meni bila smatrana nemoćnom ili Moje znanje bilo optuženo kao netočno? Ne, tako Mi pravednosti Božje! Priliči, na ovaj dan, ljudima i narodima i Istoka i Zapada da hitaju ka ovom pragu, i ovdje traže da steknu oživljavajuću milost Milosrdnoga. Tko god oklijeva bit će uistinu u žalosnom gubitku. Ne svjedoče li narodi zemlje da je osnovna svrha njihovog stvaranja znanje i divljenje Bogu? Priliči im da ustanu, usrdno i neusiljeno kao što si ti ustao, te da traže s odlučnošću i postojanošću svojeg obećanog Ljubljenoga." Tada je nastavio govoriti: "Sada je vrijeme da se objavi komentar na Suru o Josipu." Uzeo je Svoje pero i s nevjerojatnom brzinom objavio čitavu Suru o Mulku, prvo poglavlje Njegovog komentara na Suru o Josipu. Nježno intoniranje Njegovog glasa koji je pratio Njegovo pisanje pojačalo je neodoljiv dojam o načinu na koji je pisao. Niti za jedan trenutak nije On prekinuo izljev stihova koji su tekli iz Njegova pera. Niti jednom nije zastao dok Sura o Mulku nije bila završena. Ja sam sjedio zanesen čarolijom Njegova glasa i pokretalačkom snagom Njegove objave. Napokon sam protiv volje ustao sa svojeg sjedala i molio za dopuštenje da odem. Vedro me pozvao da sjednem i rekao: "Ako odeš u takvom stanju, tko god te vidi zasigurno će reći: 'Ovaj jadni mladić je izgubio glavu.'" U tom trenutku sat je pokazivao dva sata i jedanaest minuta nakon zalaska sunca. Ta noć, večer uoči petog dana Jamádíyu'l-Avval, u godini 1260. A.H., odgovarala je večeri kooja je prethodila šezdeset i petom danu nakon Naw-Rúza, i također bila večer šestog dana Khurdáda, godine Nahang. "Ova noć," objavio je, "ovaj sami sat bit će, u danima koji dolaze, slavljen kao jedna od najvećih i najznačajnijih od svih svetkovina. Zahvali Bogu što ti je milostivo pomogao da postigeš želju svoga srca, te što si pio od zapečaćenog vina Njegove riječi. 'Dobro je s onima koji stignu do toga.'"
"'Trećeg sata nakon zalaska sunca, moje je Domaćin naložio da se posluži večera. Onaj se isti etiopijski sluga ponovo pojavio i prostro pred nama najbiraniju hranu. Taj sveti objed jednako je osvježio moje tijelo i dušu. U prisustvu mog Domaćina, u taj sat, osjećao sam se kao da se hranim voćem Raja. Nisam mogao ništa do li diviti se vladanju i predanom iskazivanju poštovanja tog etiopijskog sluge čiji se sam život činio promijenjenim obnavljajućim utjecajem svoga Gospodara. Tada sam, po prvi put, prepoznao važnost ovih dobro znanih tradicionalnih izreka pripisanih Muhamedu: "Pripremio sam za pobožne i pravedne među Mojim slugama ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti ljudsko srce shvatilo." Da moj mladi Domaćin nije imao ničim potvrditi Svoju veličinu, ovo bi bilo dovoljno - da me primio s takvom vrsnom gostoljubivošću i srdačnošću koju, uvjeren sam, niti jedno drugo ljudsko biće ne bi nikako moglo pokazati.
"'Sjedio sam očaran Njegovim govorom, zaboravivši na vrijeme i na one koji su me čekali. Iznanada, poziv muadhdhina, pozivajući vjerne na njihovu jutarnju molitvu, probudio me iz stanja zanosa u koje se činilo da sam pao. Sve draži, sve neopisive divote koje je Svemoćni opisao u Svojoj Knjizi kao neprocjenjive posjede ljudi Raja - čini se da sam proživljavao te noći. Čini mi se da sam bio na mjestu o kojem bi se uistinu moglo reći: "U njemu nas nikakva muka neće dohvatiti, niti će nas u njemu dotaknuti klonuće"; "Nikakav isprazan razgovor neće oni čuti u njemu, niti laž, već samo poklik: 'Mir! Mir!'"; "Njihov vapaj u njemu bit će: 'Slava Tebi, O Bože!' i njihov pozdrav u njemu: 'Mir!' A kraj njihove molitve: 'Hvala Bogu, Gospodaru svih stvorenja!'"
Copyright (c) Bahá'í zajednica Hrvatske
Obnovljeno: 19.10.2000.